Staro_Kreševo-Čuvari_vremena.jpg

 

I taman što je izgubila svaku nadu u ozdravljenje, taman što se pomirila s tim da joj je suđeno nositi taj križ cio život, čula je za babu Carevicu iz Ljetovika. Istog dana, ne gubeći ni trenutka, poručila joj je po kočijašima koji su prolazili kroz Brnjake da, ako ikako može, dođe do nje...

Jednog je jutra Matiji, za ono malo vremena dok bi još ponešto i radio, samo zato što je, vraćajući se iz Vrela s bremenom drva na leđima, naišla ispred duganje, na golo stopalo bacio usijanu konjsku ploču. Meso je zacvrčalo kao kad auto pojuri preko lokve vode, žena je trgnula nogu, poskočila, jauknula od bola, bacila breme i, kao bez duše, odjurila u kuću. Sjela je na sećiju i nogu uvalila u legenj vode. Usprkos hladnoj vodi, nisu prošle ni dvije-tri minute, a koža je prsnula, stopalo buknulo, napuhavši se za trostruko. Kost se zabijeljela, uzduž, od prstiju do zgloba.

Nakon toga se jadna žena mjesecima liječila, privijajući sve i svašta, misleći kako će joj ovo pomoći ako nije ono i tako zapustila ranu. Sve je teže koračala, s teškim bi se naporom, trpeći bol, oslanjala na nogu, mučila se, a rana je svakim danom izgledala sve gora. Umjesto da se počne svoditi, ona se, izgleda, širila. Neke žene su joj predlagale da na ranu stavi zelenu muhu zunzaru, no, ona to nije uradila. Kada bi odvila stopalo da promjeni zavoj, curila bi sukrvica, gnjoj bi navalio i vidjelo se kako tkivo trune, raspada se. Tada bi u kući užasno zasmrdilo na crkotinu.

Za početak isti ritual

I taman što je izgubila svaku nadu u ozdravljenje, taman što se pomirila s tim da joj je suđeno nositi taj križ cio život, čula je za babu Carevcu iz Ljetovika.

Istog dana, ne gubeći ni trenutka, poručila joj je po kočijašima koji su prolazili kroz Brnjake, da, ako ikako može, dođe do nje.

Već sutradan, ranim jutrom, Carevca je banula u Matijinu kuću. Bila je to žena starije dobi, malena rasta, debeljuškasta, s crnom maramom na glavi. Tog dana joj je, budući da je rana dobro zastarjela, prvo privila nekakav veliki list, omotala ga krpom i rekla neka stoji, da će ona doći sutra. Naredni put stigla je s izlaskom sunca, s vrata je došla pravo do peći, u lonac usula kamilicu i stavila da se kuha, a potom je ohladila i razvila nogu iz koje je sva nečistoća izašla u lavor. Onda je lagano oprala ranu u kamilici i ponovila postupak s velikim listom. Ponavljala je tu radnju, prvo triput, dan za danom, onda svaka tri dana tri puta, a zatim je ranu počela ispirati kamilicom. I još dva puta privijala joj je neku drugačiju travu i konačno je mogla početi s liječenjem opekline. Za početak je imala svaki put isti ritual. Odmah s vrata, nakon pozdrava „Faljen Isus“, prišla bi šporetu, uzimala lonac s kamilicom, jer sada su svi znali da joj to treba odmah. Izvadila bi okruglu drvenu kutiju u kojoj je držala melem i spustila je da joj bude na dohvat ruke.

Kad su je pitali od čega je, rekla je da je od putra i voska. Onda bi malo sjedila, pročavrljala koju s Matijom. Prije nego što će ustati, skinula bi maramu, što je bio znak da će, nakon što je ponovno sveže, početi tretman. Ispod marame je imala dugačku bijelu pletenicu, zmijski smotanu na tjemenu. Opružila bi je u krilo, kao da gleda da nije izgubila na duljini, uvila je na isto mjesto i ponovno umotala glavu maramom. Potom bi izašla pred kuću, istresla dimije tapšući rukama po krilu, a onda se vratila, sjela uz Matijine noge i čajem ispirala ranu, lagano je natapajući peruškom. Potom bi u čanku mutila bjelance pa ga istom peruškom nanosila, a onda bi, nakon što sačeka izvjesno vrijeme, opet ispirala ranu i tek tada nanosila melem. Na kraju bi perušku ostavila utopljenu u melem. Poklopila bi kutiju, zavila krpom stopalo i odlazila uz ono svoje „zbogom“.

Djeca iz susjedstva koja bi sama ulazila u kuću i kad bi Matija uz pomoć štapa izašla na avliju, nisu dirala kutiju. U nju su gledala kao u sakrament i čuvala je kao oči u glavi.

 

Staro_Kresevo.jpg

 

Stari luđak se nije pokajao

Nakon ove terapije, noga je vrlo brzo počela zacjeljivati. Najprije je za nekoliko dana nestao onaj užasni smrad, a za nepuna tri tjedna na rani se uhvatila pokožica.

Matija je još dugo klecala, a da se stari luđak nikada niti u šali nije pokajao.

Kad je Jelena čula da je ćaća materi bacio usijanu ploču na nogu, istog je trena poslala brzojav u kome je po tko zna koji put pozvala Matiju da dođe živjeti kod nje. Ona se dogovorila s mužem i on nema ništa protiv. Kate i mater su, samo koji dan po prestanku dolaženja Carevce, javile Jeleni u Sarajevo da Matija dolazi. Tek tada je Kate rekla Matiji da ima momka u Vrancima i da se odlučila udati.

Eto, ovako se dalje nije moglo živjeti, konačno će i kuću i Nikolu obje napustiti. Nisu više imale snage ni hrabrosti podnositi njegove budalaštine.

Na oproštaju, Kate je, pod kruškom u avliji, zagrlila mater; stegnulo ju je u grudima kao nikada dotad. Suze nije htjela kriti, a ni jecaje, ni uzdahe u kojima je bila sva gorčina i bol, ali i olakšanje, kao i strah od neizvjesnosti koja će uslijediti.

Samo što je Kate krenula svome momku u Vranke, Matija je okrenula u potkrovlje uz škaline. Na tavanu je presvukla dimije, skinula one stare i strpala ih u vrećicu, iz sanduka izvadila rašalije, dimije dostupne samo velikim damama, a dobila ih je nekada davno na dar od jedne gospođe kada je kod nje bila na nadnici. Čuvala ih je kao zjenicu oka. Svako malo trčala bi na tavan, noseći u rukama lišće oraha ili koromač i stavljala ih u sanduk kako bi otjerala moljce. Još je uzela vreću s ručnim radovima i odjurila na fijaker.

A čim je Kate prekoračila pljacu i na kraju Široke ulice krenula pokraj netom otvorenih ćepenaka uz čaršijsku kaldrmu, obuze je neka radost. Znala je da više neće zakoračiti u Ćilimaru na posao, ali je bila spremna prihvatiti sve što je bude čekalo u životu.

Borit će se svom snagom da joj nikad više u životu i ni po kakvu cijenu ne bude kao dosad.

A Matiji se, čim je izašla iz dvorišta, činilo da se čaršija ori od njezinih koraka. Klepetale su cokule o kaldrmu, zvonilo joj je u glavi, treslo se sve u njoj i činilo joj se da će joj, zato što napušta Nikolu, nebo pasti na glavu. Samo što joj se nije cio svijet okrenuo naopačke i zamalo da od srama nije pala nasred ulice. Noge su joj klecale, izgledalo joj je kako je cio svemir protiv nje.

Na fijaker je stigla blijeda kao na samrti i samo se posljednjom snagom volje popela i srušila na sjedište.

Živjela je otad Matija u Sarajevu, uz Jelenu i svog zeta, u miru i spokoju. Dok bi na Alifakovcu slušala trubu za povečerje iz Jajce kasarne, uz duboki uzdah znalo joj se oteti pitanje: - Šta li sada jede moj Nikola? - I odmah zatim bi utonula u samo njoj znane misli, skrušena u svom grijehu koji i nije grijeh, ali ga je ona svake večeri u molitvi okajavala.

 

- Sljedeći feljton: Legenda o Merdanovom blagu

 

- Stjepan Zelenika

Otvorenje u subotu
Banja spremna za kupanje
23.06.2022 10:00

Copyright 2005-2020 KRESEVO.INFO Sva prava zadržana. Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača.

designer17